недеља, 21. септембар 2008.

Enes Halilović - poezija




ENES HALILOVIĆ
Rođen je 1977. u Novom Pazaru, gde i danas živi. Godinu dana živeo je u Sarajevu a nekoliko godina u Beogradu. Diplomirao je prava i ekonomiju. Objavio je tri zbirke poezije, dve zbirke priča i knjigu krtkih drama. Skuplja narodne zagonetke. Urednik je jednog književnog lista i jednog književnog časopisa. Pokrenuo je jedan nedeljnik, jednu novinsku agenciju a od nedavno je i direktor jedne televizije.



PARIS

Na stijeni, dahom Sredozemlja okovan, sebi sliči
na sina Japetovog. Zagledan u vale, Paris
kazuje:

Ja sada želim samo stoku da čuvam.
Ne, nikada više jabukom ljepotu da vagam. Nikada,
Jer kad zlatnu voćku držah u ruci
(zalud mi riječi Afrodite)
ne slutih vojske što kreću na Troju,
ne slutih srdžbu Here i Atene.

I znam. Vi nikada niste ni postojale, nikada ni na ovom
Ni na onom svijetu.
Osvanule ste u glavi pjesnika, vi ste buncanje obično.

I ja sada želim samo stoku da čuvam
I da se od buncanja skrijem.

O, sakloni me

Zmija i vrabaca, i vjetra oko Troje,

I Kalhanta koji misteriju smišlja, ne radi Grka
No radi sebe i trpeze carske,

Sakloni me
Ljudi što iz jednog trbuha donose pobjedu i poraz
Pa najzad i tog konja koji nevidljive uzde nosi.




AGAMEMNON

- Osta li u nama bar tri kapi od tih starih Grka?

1.Na istom kopnu umiremo.

2.Argonauti su iz Crnog mora uplovili u Dunav,

3. A naši kazivači pjesama narodnih
Nose kratke štapove, izrezbarene,
Baš kao Homer što je nosio.

4. Čujem danas da je razbojnik Feriz, s početka dvadesetog vijeka,
Usmrtio podanika svog (pred očima cijele bande)
Jer je ovaj ridao na vijest
Da mu se žena s komšijom viđa.

Neću da zbog njegovih suza
Vi sumnjate u vaše žene, rekao je Feriz
Koji nije znao da na ostrvu Temidu, blizu Troje,
Ujede zmija vojnika Filokreta
Pa mu oteče rana i silno zasmrde
Da je morao Agamemnon čamcem na drugo ostrvo da ga iskrca
I kad se vrati, reče vojnicima:
Neću da od smrada jedne rane
izginete nadomak Troje.

- Osta li u nama bar tri kapi od tih starih Grka?




KARTAGINA

Bio sam u zemlji koja Hanibala rodi.
Spavao sam u hotelu čudnog imena, u Susu.

Pamtim, dva lifta na kraju hodnika,
Sjajan mehanizam to bijaše (kao istorija, kao život) -
Kad god jedan ode, drugi dođe.

I kad siđemo, neko se popne.

Sasvim jednostavno i veličanstveno.

1 коментар:

Unknown је рекао...

Umetnički izražene misli koje podstiču na razmišljanje i bogate duh čitalaca,a pesnik ponos naroda kojem pripada.