субота, 27. септембар 2008.

Faruk Šehić - poezija





FARUK ŠEHIĆ
Rođen je 1970. u Bihaću. Odrastao u Bosanskoj Krupi. Bio je pripadnik Armije BiH (1992 – 1995). Piše poeziju, prozu, eseje, književne kritike. Reportaže i kolumne objavljuje u magazinu Start BiH. Tekstovi su mu prevođeni na engleski, francuski, italijanski, nemački, mađarski, slovenački, makedonski i poljski jezik. Do sada je objavio sledeće knjige i izdanja:
Pjesme u nastajanju, Sarajevo, 2000.
Hit depo, Sarajevo, 2003.
Pod pritiskom, Sarajevo – Zagreb, 2004.
Transsarajevo, Zagreb, 2006.
Transsarajevo, Beograd, 2007.
Hit depo, Pod pritiskom, Transsarajevo, Apokalipsa iz Recycle bina, Zagreb, 2007.
Hit depo, Pod pritiskom, Transsarajevo, Apokalipsa iz Recycle bina, Sarajevo, 2008.
Hit depo, Sarajevo, 2008.
Živi u Sarajevu.


prolazeći pored Markala na trenutak zastah

vidio sam anđela na pijaci
sjedio je na limenom krovu štanda
ispod njega u drvenim gajbama
složene su paprike, paradajz, mladi krompir
kupus, crveni luk i zelje
stopala su mu visila sa krova
njima je ovlaš dodirivao kosu prolaznika
jednom je kupcu skinuo šešir sa glave
puhao je lagan vjetar miješajući mirise
svježeg voća, povrća, cvijeća & ribe
zavirivao je ljudima u face
odmjeravao je prodavače dok rade sa vagom
zurio u njihove natekle ispucale šake
rasplakao se ugledavši stariju ženu
kako kupi trulo povrće ispod štandova
počela je padati sitna kiša
niz latice ofarbane margarite
slijevala se blijedoplava tinta
izgledala je kao kurva sa kilom šminke
kad joj poteku suze
anđeo je raširio krila i poletio u nebo
razmišljam, ako postoji poetska pravda
anđeo će zagrnut noću
iščupati srce prodavaču što zakida na vagi
međutim, ne vjerujem
jer anđeli uglavnom poziraju
i smrzavaju se goli na freskama.


izbavljenje

živim onkraj svih stvari
ne pripadam izmima, niti sam izašao ispod nečijeg šinjela
najviše mrzim književne večeri i festivale
tu osjećam svu tugu kako se nataloži u ljudima
sediment beskoristan, osim za umjetnost

živim onkraj svih stvari
pored Saturnovog prstena
na Rajskim otocima, u jantarnim kućama
prošli vijek učinio nas je prerano ostarjelima
stari smo već stotinu godina

živim onkraj svih stvari
učim od pauka i crvenog puža
proučavam nervaturu lista
trudim se biti prijatan i vedar
ali onaj unutrašnji otkucaj
daje sasvim drugi ritam
predskazanje odvratno i gorko
to suočavanje sa svijetom
pustopašnom ledinom
gdje bog jeca slegnutih ramena
i nema mjesta za život čovjeka
Krist je unosna konfekcijska lutka
a slavuji se peku na roštiljima McDonald'sa.



ja nisam čovjek iz Sarajeva

u Sarajevu
april je zaista najokrutniji mjesec
gdje se miješa fantastika i horor u retortama tijelâ
duhovi vise u zraku, duhovi literarne šizofrenije
samo ih trebaš uzbrati, te tužne grozdove vasionâ
zašto ćeš plaćati vlastitom krvlju
na Bistriku i Kovačima kuće su ograđene visokim zidovima
a ljudske duše otvorene ko kupole otomanskih džamija
zrak je britak kao mjesec mrtvih
u kafanskim pričama rat nikad ne završava
raspoređuju se divizije među pivskim flašama
priča se o Srbima, Muslimanima i Hrvatima
o krivcima i žrtvama
stoput utvrđena «istina» mjerka se nanogramskom vagom
jer je epska naracija plod crvenih krvnih zrnaca
ako je Brazil zemlja sa najviše fudbalskih selektora na svijetu
ovdje stanuje najveći broj drvenih filozofa i mizantropa
uprkos svemu što me razara i nakrivo oblikuje
i dalje učestvujem u tvom paradoksalnom mitotvorenju
Sarajevo, nisi mi dalo ništa
izuzev svoju poeziju.

Нема коментара: