субота, 25. мај 2013.

MILOŠ CRNJANSKI

Rođen je u Mađarskoj, u varošici Čongrad 26. oktobra 1893. godine. Porodica se 1896. godine seli u Temišvar gde mu je otac radio kao arhivar u sudu. U Temišvaru završava srpsku osnovnu školu, a potom, 1905. godine upisuje gimnaziju kod katoličkih fratara Piarista. Ispit zrelosti položiće školske 1911/12 godine.
Prve pesme štampao je u somborskom Golubu (1908) i u časopisu Bosanska vila (1912)
Eksportu akademiju upisuje na Rijeci 1912. godine, a već sledeće odlazi u Beč gde će studirati filozofiju.
Prve ratne godine mobilisan je u austrougarsku vojsku i ratuje u Galiciji i Italiji. U toku rata objavljuje stihove u zagrebačkom Savremeniku. Sa Ivom Andrićem bio je u uredništvu Književnog juga.
Posle Prvog svetskog rata preko Zagreba i Novog Sada odlazi kod majke. U Beograd dolazi 1919. godine. Studirao je i diplomirao (1922) istoriju i književnost na Filozofskom fakultetu. Godine 1920. odlazi u Pariz.
Sa Vidom Ružić venčaće se 1921. godine.
Od 1922. radio je kao srednjoškolski profesor istorije. Mnogo čita, piše i mnogo putuje. Posećuje Pariz, Španiju, Italiju, Skandinaviju.
Saradnik je i novinar brojnih listova i časopisa: Vreme, Politika, Naša krila, Jadranska straža. Sa Markom Ristićem 1924. uređuje novu seriju časopisa Putevi.
Godine 1934. osnovaće nedeljnik Ideje koji će izlaziti do 1935. godine.
Nekoliko godina radio je u Ministarstvu inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije: u Berlinu (1928/29), ponovo u Nemačkoj 1935/38 i  u Italiji 1939/41.
Početkom Drugog svetskog rata preko Lisabona odlazi za London gde će kratko vreme biti savetnik za štampu izbegličke vlade. Posle 1945. godine počinju mučni i teški dani izbeglištva Miloša i Vide Crnjanski koji će trajati više od 20 godina. U zemlju se vratio septembra 1965. u sedamdeset i drugoj godini života.
U stanu u Beogradu, u Maršala Tolbuhina 81,  radio je na sređivanju i objavljivanju rukopisa. Umro je novembra 1977. godine u osamdeset i četvrtoj godini.



„Ceo moj život je jedan teatar, jedna drama, farsa, tragikomedija, ili samo komedija, ako hoćete, koja ima nekoliko činova. Prvi čin su moje knjige Lirika Itake, Priče o muškom, Dnevnik o Čarnojeviću, mlada, poletna, revolucionarna literatura, kao što je bilo i vreme, kao što je bio i život. Drugi čin je Stražilovo, početak melanholije i nostalgije za zavičajem. Tu je, možda, i neka slutnja života koji će doći, uvertira izgnanstva, emigracije, odsustva koje će trajati četvrt stoleća. Zatim sledi treći čin: Serbija, ako se zadržim samo na poeziji, koja je spoj bola i ljubavi prema svom narodu. (...) živa mog života se spušta ka bolu i, najzad, labudovoj pesmi: Itaka, Stražilovo, Serbija, Lament nad Beogradom, finito! Četiri čina jednog života. Teatar: spustite zavesu!“


DELA:

MASKA, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb,1918.
LIRIKA ITAKE, S.B. Cvijanović, Beograd, 1919.
SVETA VOJVODINA, S.B. Cvijanović, Berograd, 1919.
PRIČE O MUŠKOM, S. B. Cvijanović, 1920.
DNEVNIK O ČARNOJEVIĆU, Sveslovenska knjižarnica M. J. Stefanovića,
Beograd, 1921.
ANTOLOGIJA KINESKE LIRIKE, Izdaljvačka knjižarnica Napredak,
Beograd, 1923.
NAŠE PLAŽE NA JADRANU, Jadranska straža, Beograd-Ljubljana, 1927.
BOKA KOTORSKA, Jadranska straža, Beograd, 1928.
PESME STAROG JAPANA, ANTOLOGIJA, Izdavačka knjižarnica
Napredak, Beograd, 1928.
SEOBE, Knjižara Gece Kona, Beograd, 1930.
LjUBAV U TOSKANI, Beograd, 1930.
ESEJI, SABRANA DELA 1-2, Narodna prosveta, Beograd, 1930.
KNjIGA O NEMAČKOJ, Knjižarnica Gece Kona, Beograd, 1931.
SVETI SAVA, Zadruga Profesorskog društva, Beograd, 1934.
ODABRANI STIHOVI, D. R. Aimovi, Paris, 1954.
KONAK, Minerva, Subotica-Beograd, 1958.
ITAKA I KOMENTARI, Beograd, 1959.
LAMENT NAD BEOGRADOM, Gramond, Johanesburg, 1962.
SEOBE I DRUGA KNjIGA SEOBA, Srpska književna zadruga, 1962.
SABRANA DELA (I-X), Prosveta, Matica srpska, Mladost, Svjetlost, Beograd-
Novi Sad-Zagreb-Sarajevo, 1966.
KAP ŠPANSKE KRVI, Nolit, Beograd, 1970.
ROMAN O LONDONU, Nolit, 1971.
KNjIGA O MIKELANĐELU, Nolit, 1981.
IZABRANA DELA (14 tomova), Nolit, Beograd, 1983.
EMBAHADE (I-III, IV), Nolit, Beograd, 1983.

Prevođen je na francuski, poljski, mađarski, češki, rumunski, slovački.

FILM I TV SERIJA PO SEOBAMA, TV Beograd i TV Novi Sad, 1984.
Dramatizacija i režija Aleksandar Saša Petrović
KONAK, Savremeno pozorište, Beograd, 1959;
Narodno pozorište Beograd, 1986.
TESLA, Narodno pozorište Beograd, 1966.
MASKA, Teatar poezije, Beograd, 1977; Narodno pozorište, Beograd, 1993.
SEOBE, Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd,1986.
ROMAN O LONDONU, Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, 1987; 
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, 1988; Narodno pozorite Sarajevo, 1988.
TV serija u dve epizode po ROMANU O LONDONU, TV Beograd, 1988.

LAMENT NAD BEOGRADOM napisao je u Londonu 1956, a štampao u
Johanesburgu 1962.




LAMENT NAD BEOGRADOM


JAN MAJEN i moj Srem,
Paris, moji mrtvi drugovi, trešnje u Kini,
priviđaju mi se još, dok ovde ćutim, bdim, i mrem
i ležim, hladan, kao na pepelu klada.
Samo, to više i nismo mi, život, a ni zvezde,
nego neka čudovišta, polipi, delfini,
što se tumbaju preko nas, i plove, i jezde,
i urliču: „Prah, pepeo, smrt je to.“
A viču i rusko „ničevo“ –
i špansko „nada“.

     Ti, međutim, rasteš, uz zornjaču jasnu,
     sa Avalom plavom, u daljini, kao breg.
     Ti treperiš, i kad ovde zvezde gasnu,
     i topiš, ko Sunce, i led suza, i lanjski sneg.
     U Tebi nema besmisla, ni smrti.
     Ti sjajiš kao iskopan stari mač.
     U Tebi sve vaskrsne, i zaigra, pa se vrti,
     i ponavlja, kao dan i detinji plač.
     A kad mi se glas, i oči, i dah, upokoje,
     Ti ćeš me, znam, uzeti na krilo svoje.


ESPANJA i naš Hvar,
Dobrović mrtvi, šeik što se u Sahari beli,
priviđaju mi se još, kao utvare, vatre, var.
Moj Sibe poludeli, zinuo kao peš.
Samo, to više nismo mi, u mladosti i moći,
već neki papagaji, čimpanzi; neveseli,
što mi se smeju i vrište u mojoj samoći.
Jedan se „Leiche! Leiche! Leiche!“ – dere.   
Drugi mi šapće: „Cadavere!”
Treći: „Leš, leš, leš.“

     Ti, međutim, širiš, kao labud krila,
     zaborav, na Dunav i Savu, dok spavaju.
     Ti budiš veselost, što je nekad bila,
     kikot, tu, i u mom kriku, vrisku, i vapaju.
     U Tebi nema crva, ni sa groba.
     Ti blistaš, kao kroz suze ljudski smeh.
     U Tebi jedan orač peva, i u zimsko doba,
     prelivši krv, kao vino, u novi meh.
     A kad mi klone glava i budu stali sati,
     Ti ćeš me, znam, poljubiti kao mati.


TI, PROŠLOST, i moj svet,
mladost, ljubavi, gondole, i, na nebu, Mljetci,
priviđate mi se još, kao san, talas, lepi cvet,
u društvu maski, koje je po mene došlo.
Samo, to nisam ja, ni Venecija što se plavi,  
nego neke ruševine, aveti, i stećci,
što ostaju za nama na zemlji, i u travi.
Pa kažu: „Tu leži paša! – Prosjak! – Pas!“
A viču i francusko „tout passe”.
I naše „prošlo”.

     Ti, medutim, stojiš nad širokom rekom,
     nad ravnicom plodnom, tvrd, uzdignut kao štit.
     Ti pevaš vedro, sa grmljavom dalekom,
     i tkaš u stoleća, sa munjama, i svoju nit.
     U Tebi nema moje ljudske tuge.
     Ti imaš streljača pogled prav i nem.
     Ti i plač pretvaraš, kao dažd, u šarene duge,
     a hladiš, ko dalek bor, kad te udahnem.
     A kad dođe čas, da mi se srce staro stiša,
     Tvoj će bagem pasti na me kao kiša.


LIŽBUA i moj put,
u svet, kule u vazduhu i na morskoj peni,
priviđaju mi se još, dok mi žižak drhće ko prut
i prenosi mi zemlju, u sne, u sne, u sne.
Samo, to više nisu, ni žene, ni ljudi živi,
nego neke nemoćne, slabe, i setne, seni,
što mi kažu, da nisu zveri, da nisu krivi,
da im život baš ništa nije dao,
pa šapću „ñao, ñao, ñao“
i naše „ne, ne“.

     Ti, međutim, dišeš, u noćnoj tišini,
     do zvezda, što kazuju put Suncu u tvoj san.
     Ti slušaš svog srca lupu, u dubini,
     što udara, ko stenom, u mračni Kalemegdan.
     Tebi su naši boli sitni mravi.
     Ti biser suza naših bacaš u prah.
     Ali se nad njima, posle, Tvoja zora zaplavi,
     u koju se mlad i veseo zagledah.
     A kad umorno srce moje ućuti, da spi,
     uzglavlje meko ćeš mi, u snu, biti, Ti.


FINISTÈRE i njen stas,
brak, poljupci, bura što je tako silna bila,
priviđaju mi se još, po neki leptir, bulke, klas,
dok, iz prošlosti, slušam, njen korak, tako lak.
Samo, to više nije ona, ni njen glas nasmejan,
nego neki kormoran, divljih i crnih krila,
što viče: zrak svake sreće tone u Okean.
Pa mi mrmlja reči „tombe“ i „sombre“.
Pa krešti njino „ombre, ombre“. – 
i naš „grob“ i „mrak“.

     Ti, međutim, krećeš, ko naš labud večni,
     iz smrti, i krvi, prema Suncu, na svoj put.
     Dok meni dan tone u tvoj ponor rečni,
     Ti se dižeš, iz jutra, sav zracima obasut.
     Ja ću negde, sam, u Sahari, stati,
     u onoj gde su karavani seni,
     ali, ko što uz mrtvog Tuarega čuči mati,
     Ti ćeš, do smrti, biti uteha meni.
     A kad mi slome dušu, koplje i ruku i nogu,
     Tebe, Tebe, znam da ne mogu, ne mogu.


ŽIVOT ljudski, i hrt,
sveo list, galeb, srna, i Mesec na pučini,
priviđaju mi se, na kraju, ko san, kao i smrt
jednog po jednog glumca našeg pozorišta.
Samo, sve to, i ja, nismo nikad ni bili više,
nego neka pena, trenutci, šapat u Kini,
što sapće, kao i srce, sve hladnije i tiše:
da ne ostaju, ni Ming, ni yang, ni yin,
ni Tao, trešnje, ni mandarin.
Niko i ništa.

     Ti, međutim, sjaš, i sad, kroz san moj tavni,
     kroz bezbroj suza naših, večan, u mrak, i prah.
     Krv tvoja ko rosa pala je na ravni,
     ko nekad, da hladi tolikih samrtnički dah.
     Grlim još jednom, na Tvoj kamen strmi,
     i Tebe, i Savu, i Tvoj Dunav trom.
     Sunce se rađa u mom snu. Sini! Sevni! Zagrmi!
     Ime Tvoje, kao iz vedrog neba grom.
     A kad i meni odbije čas stari sahat Tvoj,
     to ime će biti  poslednji šapat moj.



Cooden Beach 1956

Нема коментара: