субота, 25. мај 2013.

SNEŽANA MINIĆ

Snežana Minić je rođena u Nišu 1958, gde je pohađala osnovnu i srednju školu. Završila je studije nemačkog jezika i književnosti na Univerzitetu u Beogradu. Prve pesme i prevode objavljivala je u beogradskim književnim časopisima, još tokom studija. Može se reći da je pripadala grupi pisaca okupljenih oko magazina Književna reč. Njena prva zbirka Slike za kulise objavljena je 1981. godine (Pegaz) i na Filološkom fakultetu magistrirala sa temom Recepcija poezije Gotfrida Bena u srpsko-hrvatskom jeziku. Takođe je objavila sledeće zbirke: Devet duša (1987) Jednolija, dvolija (1993), Nemačke pesme (2002), Zlato i srebro (Povelja, Kraljevo 2009) Izbor njene poezije takođe se nalazi na nemačkom u Klagenfurtu, Austria (Drava Verlag, 2012), pod naslovom Ostwärts, Westwärts ( Istočno, Zapadno), u prevodu Matiasa Jakoba. Od 1992. godine ona živi u Hamburgu (Nemačka), gde radi kao predavač i prevodilac za srpski jezik.




NIŠ - KRAJEM DVADESETOG VEKA

Nema tramvaja u gradu,
Nema velikog sata na zgradi stare železničke stanice,
Čije su se skazaljke tako zvučno i mehanički pokretale,
Da je vreme postajalo očigledno,
Lutkarska igra crnog i belog,
Na pola puta izmedju Beča i Konstantinopolja,
Gde putnici osete potrebu da zastanu,
A osvajači da se osveže, pre nego nastave dalje...
Na putu od kuće do škole svraćali smo u malu poslastičarnicu,
Preko puta stanice - kupovali za sitniš tresuljke, lizalice,
Crvene sećerne loptice od susama, ponekad parče halve i bozu
Ogromne bele šampite su uvek stajale u izlogu,
Danas je tu burekdžinica, baš pored prenoćišta “Atina”...

Zvone zvona sa Pantalejske crkve,
Zvone u mome sećanju,
Traje služba u hramu,
Kako možemo živeti rastavljeni od tela,
Kako možemo živeti...
Kako možemo...
Kako...

Samo žene to možda znaju, i ćute,
Starice zabradjene crnim marama, u širokim vunenim suknjama,
Po pijaci rasute kasetne bombe,
Zapaliće  sveće  za sve, za  žive, za mrtve…

Školjke tramvaja u Banji  pretvorene u kućice za odmor
Stolarski majstor na železnici,
Milan Milovanović sa Ledene Stene,
Svojom je rukom ugradjivao ležajeve i stolove,
I dalje smo rastavljeni  od tela...


HOTEL „PARADISO“
                                             Za Č. Simića

Obožava Ovidija, voli Bodlera, na njega su mnogi drugi pesnici uticali, govori, govori tako čudan mekani engleski, kao voda u nekoj fontani, mali dečak iz lepe varoši B., koji je imao sreću da je pao s kreveta kad je bomba pogodila susednu, a ne njegovu zgradu, te je tako preživeo prvo od mnogih bombarovanja u svom životu, i seća se šta je ciganka proricala njegovoj baki, i kako ga je otac vozio na biciklu, i šta su ručali njegovi stričevi, i kako izgleda Njujork kad si bez para, a pada sneg, i ti čuješ šuštanje anđela koje dolazi iz knjige Tome Avvinskog o potrebi čovekovoj da traga za srećom, i svi ti drugi gradovi u kojima je živeo, gde će živeti, svi su oni jedan grad, trči po ruševinama, plače, nešto je zaboravio, to se ne može opisati ni na jednom jeziku...

Нема коментара: